UMRO GLUMAC

“Umro glumac – jesi li čuo?” kaže mi večeras  majstor iz bivše Juge dok je pregledao električne instalacije u kuhinji. Rekao je to sa nekim strahopoštovanjem pred nepredvidljivom sudbinom i tugom što nam je zauvijek otišao član naše zajednice koja nas nevidljivim nitima povezuje sa onim što smo bili i onim što danas jesmo, sa vremenom koje je prošlo i onim koje će tek doći. Glumci su bića medju svijetovima, i na vijest o smrti Nebojše Glogovca, ja sebe zelim ubijediti da glumci ne umiru.

Kada glumcu jednom povjerujete, vi mu u stvari dozvolite da se useli u vašu dušu i postanu dio vas. Pozornica i filmsko platno su prostor idealnog susreta ideja i emocija, kojima je glumac, čovjek od krvi i mesa, medij kroz koje te ideje i emocije putuju do naših najintimnijih prostora, gdje se nastanjuju za sva vremena – dok god smo živi.

Strukturalisti su govorili o glumcu kao “ikonicnom” znaku koji upućuje na drugog i na sebe samog. Dok glumac živi – živi i njegov lik. A sta bude sa likovima kada glumac umre?  Prisjetite se koliko likova koje su tumačili glumci kojih više nema još uvijek žive sa vama. Uz njih ste rasli i bez njih ne biste bili to što jeste.

Imao sam sreću da gledam predstavu “Hamleta” prilikom mog kratkog boravka u Beogradu prošlog proljeća. Nebojša Glogovac je igrao Hamleta i bio je to poslednji put da sam ga gledao na pozornici. Pamtim rečenicu koje je izgovorio “Ja moram biti surov, da bi bio dobar”, ali taj njegov Hamlet nije bio surov, bio je radije strog. Ta trula Danska što se oko njega raspada, ta zavjesa laži koja se kao principjelno scenografsko sredstvo krece scenom postajući omnipotentni omotač iz kojeg sve dolazi i u koje se sve vraća. Njegov je Hamlet bio brz na nožu, odlučan, stariji od svih Hamleta koje sam do sada vidio. No i njegov otac u predstavi bio je mnogo star. Vlasta Velisavljević u svojoj devedest i drugoj godini igrao je na sceni duha Hamletovog oca i Glavnog glumca koji daje instrukcije glumcima kako će da igraju. Dramaturški predstava je odstupila od Šekspirovog izvora, i scenu sa glumcima pomjerila na početak predstave. Time je pristup Hamletu dobio brehtijanski otklon, ali je i uloga glumaca dobila na značaju.

U ovom trenutku dok se prisjećam predstave i dok se borim sa viješću koja me je danas dobro uzdrmala da Nebojše Glogovca više nema , mislim o ovom dramaturskom potezu Gorana Stefanovskog, kao izvanrednoj prilici suocavanja sa prirodom glumačkog poziva. U jednoj rečenici Glavni Glumac kaže kako je bio kod doktora tog dana gdje ga je sve bolilo  i kako tek na sceni on se vraća sebi i zaboravlja na svaku bol. Pomislio sam tada neće li se desiti Vlasti da nam priredi predstavu dostojnu najvećeg glumca kakave je bio Molijer, pa da umre to pred nama, igrajući glumca i samog sebe, umirući tu glumeći smrt i susrećući se sa svojom prirodnom smrću. Pomsilio sam to te veceri i aplaudirao sam Vlasti sto je ziv i sto ne prestaje da igra, sto ostaje glumac do poslednjeg trena … Nisam mogao ni pomisliti da će smrt mladog danskog princa, Hamleta, biti tako blizu prirodne smrti glumca koji ga igra. Smrt u svoj svojoj prirodnosti, prićuljala se iznenada, pobjedonosno se cereći našoj slabosti da sagledamo svu krhkost našeg postojanja.

Još iz vremena dok sam se bavio pozorišnom kritikom znam da su glavne zamjerke kritičaru što ne govori dovoljno o glumcu. I zaista teško je govoriti o glumcu jer što je njegov imstrument bolje uštiman, to se manje glumac sam vidi i kroz njega struji ono što je pisac htjeo da kaže stvarajući lik kojeg glumac tumači. Uvjerljivost glume ujedno je i njeno poništavanje. Kod Glogovca sam najviše cijenio tu skromnost, tu škrtost u izražavanju i obilatost u prisutnosti. Igrao je mnogo, i ja živeći u Kanadi ne mogu govoriti o njegovom opusu, ali iz pozicije ex-patriota mogu da kažem da su produkcije bilo filmske ili pozorišne u kojima je igrao Glogovac bile “garancija kvaliteta”. Znao sam da ako Glogovac igra, riječ je o ozbiljnom poslu i rado sam se odlučivao da pogledam to što dolazi do nas u Kanadu. A puno je toga dolazilo i dolazi …, ne jednom sam se ljuto opekao misleći kako sam ovde u Torontu tretiran kao da sam negdje u dubokoj provincije gdje se smira i improvizacija prodaje za teške pare pod firmom domaće zabave i kulture za žiroke narodne mase.

Kaže mi Nenad Stanković , koji je prvi Glogovca doveo u Toronto, da je to bilo 2001. godine, poslije premjere filma Bumeranga na Festivalu srpskog filma u Torontu, kada smo sreli Nebojša Glogovac i ja. Pružio mi je ruku i razmjenili smo koju riječ. Prepoznao me ja kao “pozorišnu facu” u šarenilu emigracije koja se skupila prigodom prikazivanje filma u kojem je igrao jednu od važnih uloga. Gledao sam ga i u “Hadersfildu”, Jugoslovenskog Dramskog Pozorista,  gdje je bio izvanredan – pamtim tu postavku jer sam je branio svim srcem u društvu koje nije imalo razumijavanja za predstavu.

U vrijeme kada sam stigao u Kanadu Glogovac je bio mladi i perspektivni glumac. Zapazio sam ga po izuzetnoj dikciji, stamenitosti i glumaškom poštenju. Izrastao je u velikog glumca sa brojnim ulogama i predstavljao je za mene orijentir u vremenu u kojem sam još uvijek mogao pratiti glumce koje sam poznavao prije i poslije odlaska u novi, da ne kažem bolji život. Odlaskom Nebojše Glogovca osjećam kako se još jedna nit koja me je pozivala sa nekadašnjom domovinom otkinula i kako sam od juče nekako siromašniji.

Mair Musafija

Toronto, 10. Februar 2018.

(Na fotografiji: Nebojša Glogovac 2001. godine prilikom gostovanja u Torontu na Toronto Serbian Film Fest-u sa filmom “Bumerang”.)