Lordan Zafranović: Svijet svakodnevno ponavlja iste drame, jednake od početka civilizacije do danas

Jasmina Vujnović Milošević

Tema 18. po redu Festivala srpskog filma u Torontu jeste Film i rat. Rat predstavlja one granične situacije u kojima se otkriva svo zlo ali i dobro. 

Lordane rodjeni ste 1944. godine na Šolti u Dalmaciji I već kao beba morali ste na veliki put. Sa drugima iz Dalmacije otišli ste u Egipat. Šta se tačno dogodilo i kako je do toga došlo? Da li danas vidite u tome neki glas koji će odrediti vaša interesovanja za ljudsku patnju i suštinska pitanja?

Na otoku Šolta sam se rodio u vrijeme njemačke okupacije. Znači, rodio sam se u Njemačkoj☺ Danas bi mi dobro došla njemačka penzija…

Nakon šaljivog početka govoriću o počecima izuzetnog egzodusa civilnog stanovništva iz Dalmacije u proljeće 1944. godine. To se desilo, jer su  saveznici u jednom planu, umjesto desanta preko Normandije, trebali izvršiti iskrcavanje preko Dalmacije, pa ići do Beča i Berlina. To je bio jedan od planova koji se nije ostvario. Zato smo majka, stariji brat i ja s cjelokupnim stanovništvom krenuli brodom preko Visa, Barija i Taranta do Aleksandrije, a potom vlakom do pustinje u El Shatu pored Suezkog kanala. Tad mi je bilo samo mjesec dana. Kako smo u zbijegu bili godinu i po, ja sam i prohodao na pijesku.

Naravno da tu ima odredjenih naslaga patnje, koju je u prvom redu prošla moja majka. Ako bi se dublje ušlo u to, sigurno je da bi i korijeni usadjeni u neke moje filmove sezali u to doba. 

Nevjerojatan je ovaj naš svijet koji gotovo svakodnevno ponavlja iste drame, jednake od početka civilizacije do danas. To su drame velikih seoba naroda, nastalih uglavnom zbog velikih ratova. Dolazi do masovnih tragedija civilnog stanovništva, koje nije krivo ni za šta.

To je istovremeno i fokus mog interesovanja – kad ispitujem odakle i kako se stvara zlo, na koji se način realizira pojedinačno, a onda i masovno.  

Kaže se da umetnici, pre svega vizuelni tipovi kao što ste vi, vrlo rano udju u dijalog sa sobom I sa onim što predstavlja božansko, pa I pitanje smrti. Da li se to kod vas dogodilo?

Umjetnik koji preispituje svijet oko sebe u prvom redu ispituje svoj unutrašnji svijet. Prodor u samu srž onoga što je moguće da saznaš o sebi, cjeloživotna je cesta koja ima kraj samo u trenutku smrti. To je i svakodnevno preispitivanje svojeg bića, pokreta, reakcija i nekih umjetničkih formi u kojima nastojiš materijalizirati taj unutrašnji svijet, u ovom slučaju preko filma. Za mene je to nužnost, kao što mi je nužnost jutarnja kava i cigareta. 

Svaki čovjek je original i svako na svoj način objašnjava sebe i svijet oko sebe. Kako se bavim filmom koji ima masovnu komunikaciju, nastojim da prilagodim filmsku priču i formu da budu prepoznatljivi za najširu populaciju. Naše je umijeće,  kad je naš filmski svijet prepoznatljiv od Tokija do Ognjene Zemlje. 

 Prve korake u filmu načinili ste u Kinu Split, gde su nastali brojni dokumentarci. Već u filmu Koncert iz 65 ali I u drugima nazire se estetika I stalni pokret kamere. Kako za vas funkcioniše film? Da li se taj pokret stvara u oku posmatrača I kako ga na njega preneti? Danas se koriste razne tehnološke naprave da bi se postigao osećaj, ali čini se da se osećaj na filmskom platnu gubi. Kako dostići sponu ,težnje umetnika I osećaja gledaoca?

Sav moj profesionalni rad, ali i onaj amaterski u počecima, bio je na kondenzaciji svih energija svih ljudi koji suradjuju na jednom filmskom djelu. To znači, da u odredjenoj geometrijskoj formi, tzv. unutrašnoj konstrukciji, postoje i sačuvane energije scenarista, organizatora, kostimografa, scenografa, rekvizitera i svih ostalih suradnika koji su mjesecima radili na tom filmu. Ja sam se trudio da te energije smjestim unutar filmskog kvadrata, da se ne rasipaju okolo. Vrlo je jasno da filmove radimo ne samo za savremenu generaciju, nego i za dolazeće generacije. Emocionalni doživljaj budućeg gledaoca u toj sabijenoj energiji unutar filma razlikovaće se od sekvenci, koje nemaju tu energiju. Sadržaj bez spomenute energije jednostavno nestaje, jer ih gledalac prima samo kao informaciju, bez doživljaja.

Vi ste studirali I slikarstvo I taj vizuelni osećaj ostao je jaku u svim vašim filmovima preko Okupacije u 26 slika , u kome je svaki kadar slika, Pada Italije pa I češkog filma Osveta je moja. Da li se I to može nazvati, taj slikarski momenat , pečatom vaše režije?

Studiranje slikarstva mi je svakako  bilo dosta važno. Film je vizuelna umjetnost koja, za razliku od slikarstva, nije statična. Zato se za film kaže, da su to slike u pokretu. U filmu se mora još dodati razne kombinacije vremena, jer osnovni materijali od kojih se pravi film su prizor koji vidimo i vrijeme koje traje.

Diplomski rad na studiju slikarstva imao sam kod znamenitog profesora Krune Prijatelja na temu „Slikarstvo dvadestog stoljeća“. Da bih govorio o tom slikarstvu i pisao o njemu, morao sam prostudirati sve što je prethodilo toj epohi.  Uz slikarstvo studirao sam i muziku, kao još jedan od vrlo važnih filmskih elemenata, naročito za sugestiju doživljaja za široku publiku. Svojim snimateljima pokazivao sam rane primjere slikarske škole, naročito u radu sa svjetlom. Tako bi dobijali predstavu o osnovnom koloritu i kompoziciji.  

U Pragu ste studirali sa Goranom Markovićem, Goranom Paskaljevićem. Sećate li se i danas tih dana, zajedno i ponaosob i kada razmišljate o početku da li je put mladih reditelja, čeških djaka, ostvaren?

Ne znam u kojoj mjeri je put ostvaren. Svi nabrojani smo iz raznih kulturnih sredina i stepena znanja o filmu. Tako se naziv „praška škola“ mora na neki način demistificirati, ali nije za to vrijeme.  Moje kolege napisali su nekoliko knjiga na tu temu, koje u prvom redu govore o autoru koji je to pisao, a potom o stvarnim dogadjaima. Svi su oni, na sreću, postigli zavidne karijere i postali vrlo cijenjeni autori. U kojoj mjeri to treba zahvaliti školi ili drugim sposobnostima, jednostavno ne mogu prosuditi.

Okupacija u 26 slika bila je naš predstavnik u Cannesu za Zlatnu  palmu. Te godine u konkurenciji bili su sjajni filmovi. Sa kojim rediteljima I filmovima ste se borili za Zlatnog palmu?

To je zaista bila izuzetna godina, možda i najbolja od osnivanja festivala do danas. Kao mladom autoru bila mi je čast, da sam se našao s Coppolom („Apocalipsa now“), Fellinijem („Proba orkestra“), Schlöndorffom („Limeni bubanj“), Končalovski („Sibiriada“), Andrzej Wajda („Čovjek od željeza“) i da ne nabrajam dalje.  

U toj konkurenciji medju 20 vrhunskih filmova stasala je Okupacija, koja je potom prodana u više od 30 zemalja u svijetu. Dobro pamtim, da je Coppola u Cannesu samo za reklamu filma imao dva  miliona dolara. Snimanje filma Okupacija u 26 slika je tada koštalo nešto više od 350 000 dolara. 

Te smo godine u Cannesu imali izuzetan, možda posljednji veliki prijem za preko 2000 uzvanika. Plesao je kompletni ansambl Lindjo iz Dubrovnika u narodnim nošnjama. Nikad više nije bio takav prijem iz naših nesretnih balkanskih zemalja. Time sam htio da kažem, kako je jugoslavenska kinematografija u to vrijeme bila u samom svjetskom vrhu i da je bila visoko cijenjena.

I tada u konkurenciji bio je ratni film  Apokalipsa danas, mislim? Ratni film bavi se onim dimenzijama ljudskog života koji obuhvata sve njegove segmente, od ljubavi, patnje, bola, nepodnošljivih nesreća, snage, radosti, zapravo samog života. Koliko je teško napraviti jedan dobar ratni film. Pred vama je još jedan put , film “Deca Kozare” o čijem se scenariju dosta priča u javnosti kao vrhunskom delu.

U svakom slučaju mi koristimo patnje rata kao analizu ljudskih situacija u kojima viša sila odreduje pitanje života i smrti svakog pojedinca i potom stvara ogromne  tragedije kojima nema kraja. Film je pogodan medij da se budućim generacijama prikažu svi strahovi od mogućeg ponavljanja tog zla. U prvom redu, kad udješ u neku historisku temu, mora se voditi računa koliko je ta tema relevantna za svijet u kome danas živmo. Da li se iskre tog zla pojavljuju oko nas i prijete ponovo sukobima, ubijanjima i tragedijama. Naše je da u filmu ispustimo vrlo jasan krik protiv tog zla.

„Djeca Kozare“ je zapravo savremeni film.  Kao što vidite, tragedije izbjeglica prikazuju se svakodnevno u svim medijima. Vidi se kako bešćutne vlade pojedinih zemalja stavljaju kilometarske žice, da ti jadnici ne prekorače stopom u nečiju zemlju i da ne zagadjuju njihov nacinalni ego.  Kao da svaka od tih zemalja nije osjetile što to znači rat, izbjeglištvo i stradanje. „Djeca Kozare“ su upravo na tom  planu jedna od najmračnijih priča Drugog svjetskog rata. S druge strane to je jedna od najhumanijih akcija iz tog rata, koju je sa svojim suradnicima provela jedna Austrijanka s imenom Dijana Budisavljević. Ona je po cijenu života pružila ruku izbjeglicama, naročito djeci. Veliki broj djece je spašen, pa mnogi žive i danas. Taj primjer danas treba biti poruka za bešćutnu Evropu. 

Život na prostoru bivših Jugoslovenskih zemalja okovan je konstantnim borbama, ratovima I zbegovima. I vi ste bili jedni od onih koji su zbog svog rada I filmova Testamenta I Jasenovca morali napustiti rodnu zemlju. Da li se takve odluke , kada morate braniti delo ali I ime I porodicu donose u dahu? Koliko vam je u donošenju životnih odluka zapravo donelo poznavanje istorijske  situacije na ovim prostorima a koje ste opisivali u vašim filmovima?

Ja sam samo jedan o tisuća izbjeglica sa prostora bivše Jugoslavije.  Znam tisuće drugih sudbina, koje su na neki način i tragične i uspješne.

Sasvim jasno je bilo, da film Testament moram završiti izvan Hrvatske, koja je u to vrijeme primala ustaške emigrante i prijetila da se film likvidira. Film je upravo govorio o ustaškom zlu za vrijeme Drugog svjetskog rata i o agresivnom nacionalizmu koji proizvodi zlo sve do danas.

Nijednog trenutka nije bilo dileme, da se film treba sačuvati. U automobilu sam prešao slovensku granicu u posljednji čas, a u autu je bio negativ filma. 

Film sam završio sam u Češkoj. Kako sam tamo  studirao i naišao na izvaredan prijem, tako sam ostao i do danas. Odluke se nikad ne donose razumom, nego osjećajem. Naravno da kasnije prevlada razum, ali već bude prekasno. Da sam odlučivao razumom, moj bi život sigurno bio potpuno drugačiji. Ali, nije mi krivo. Sa svojim  iskustvima osjećam se udobno i vjerojatno bih sve odluke, pa i pogrešne, ponovio.

Oni koji vas lično znaju, znaju da ste uporni, odani umetnosti, kritični ali I duhovoti. Da li ste pomišljali da nekada napravite I komediju?

Film „Caruso“ je tragikomedija, za koji  više godina nastojim osigurati financije. Taj film bi razgalio najširu publiku i navodio ju da se kroz plač smije.

Ja sam uvijek imao izmedju tzv. teških filmova i filmove odmora, kao što je Ujed andjela ili Praznik kurvi. 

U toku je završetak financiranja filma „Caruso“ i nadam se da ćemo poslije „Djece Kozare“ ući i u ovaj prjekt.

Dokumentarna serija pocećena Titu imala je uspeha I dobro je prihvaćena na prostoru bivše Jugoslavije. Bilo je naravno I kritike ali vi ste se vratili dokumentarizmu I dokumentu. Posle nekoliko godina kako vidite seriju I šta je bila osnovna ideja vodilja kada ste je pravili. Vi ste pravili za tv Zagreb I dokumentarac povodom Titove smrti?

Ja sam htio raditi film o Titu iz prostog razloga, jer sam dugi period života bio u zemlji u kojoj je on bio nezaobilazna ličnost. Govoreći o biografiji Tita govori se i o biografiji Jugoslavije. Osobno svaki film prije početka rada definiram u jednoj rečenici, koja odredjuje slijed stvaranja. U slučaju dokumentarne serije od 13 sati o Titu bila je to rečenica: „Tito je jedan obični neobični čovjek“. Naravno, smješten u ogromnu i tragičnu epohu, naročito epohu Drugog svjetskog rata.

Današnji pokušaji historijske revizije donijeli su novi vladaoci Balkana – Franjo, Slobo i Alija, koji su u svojim malim nacijama željeli biti veći od Tita. Armija njihovih sljedbenika, dojučerašnjih ljubitelja Tita, vrlo spremno je krenula da Titovo ime, epohu i partizanski rat i socilajistički poratni period bace što je moguće brže u blato i zaborav. Zato mi se čini, da sam radeći ovu dokumentarnu seriju napravio vrlo važan posao. Ne za generaciju koja je presvukla kapute, već za generacije koje će tek doći.

Imali smo prilike da radimo na projektu dokumentarnom o Kini, kada smo obišli najveće gradove Kine. Film „Simfonija nebeskog grada je specifičan“, dobio je nagrade a gotovo I da ne postoji film koji je kroz sliku I muziku objasnio istoriju Šangaja I Kine.

Kako danas vidite taj film ? Da li se vizije kojima delo nastaje, poput simfonije javljaju iznenada I da li smatrate da je umetnik tada samo provodnik ideje koja dolazi?

Kina me je fascinirala, a naročito grad Šangaj. To je futuristički grad u kojem je tada istovremeno gradjeno preko 2500 novih nebodera. Pomislio sam u jednom trenutku, misleći na bombardiranje Beograda,  da li će jednog dana i ovaj grad biti bombardiran i srušen. To je bila rečenica s kojom sam krenuo u analizu. Otvorio sam historijski trbuh Šangaja i ustanovio velike nesreće i stradanja. Došao sam do zaključka, da će zaista jednog dana i on biti srušen.  Ako ne od rata, onda od činjenice da na tom terenu on tone. To je za vrijeme mog boravka u jednom novinskom članku pisala Daily China i taj smo tekst stavili na kraju filma.

Ponovo ste u Torontu, sa ljudima iz profesije koje poznajete, kako pamtite Toronto? Šta bi ste poručili publici  koja je ovaj grad naselila iz svojih životnih odluka, potreba, ratova I traganja?

Više godina sam pripremao  film o jednom kanadskom doktoru koji je spašen od strane partizana u Drugom svjetskom rata, ali je kasnije na misteriozan način ubijen u Kanadi.  Tada sam nekoliko hladnih mjeseci živio u Kanadi, ali kako to biva, producenti nisu imali dovoljno sredstava da se napravi ta jedna velika ratna drama. 

To je bilo prije tridesetak godina, kad sam posljednji put vidio Toronto. Vjerojatno se do danas mnogo toga izmijenilo.  Znam da je Toronto veliki filmski grad, da ima filmski festival najveći na teritoriju Amerike i da ću se  osjećati kao u obitelji. Ljudi koji rade filmove u cijelom svijetu velika su filmska obitelj.