Kako sam izgubio hiljadu dolara

Prestao sam da vjerujem u ono što je očigledno i normalno i tragao sam po nagovoru za onim što je u meni izazivalo sumnju. Imperativ popravljanja situacije po svaku cijenu me je hipnotizirao i ja sam postao poslušni vojnik konspiracije u razotkrivanju opasnih kriminalaca za koje smo do sada vjerovali da su samo bankovini službenici.

Piše Mair Musafija

Razlozi zbog kojih pišem ovaj tekst su višestruki. Pišem ovaj tekst kao opomenu. Bacio sam hiljadu dolara i sad pokušavam da tom gubitku dam neki smisao. Prevarila me je lisica i ja bih sad u ezopovskom fazonu od te prevare  htio bih “na polzu narodu” izvući naravočuenije koje će prosvjetiti čitaoca da ne načini istu grešku.

U istom dahu pišucći ove riječi želim se podvući pod kožu i samom sebi. Interesuje me gdje sam omanuo. Šta je to što me je pomjerilo iz nekog normalnog, trezvenog stanja i dozvolilo da kao omadjijan upadnem u klopku iz koje sam se izvukao tek kad sam platio hiljadu dolara.

Biti opljačkan od strane bandita koji te pri tom te dobro namlate je lakše. Svi te tapšu po ramenima i govore kako je samo važno da je glava na ramenima. U ovom mom slučaju gdje sam nasjeo na prevaru nikog nema da te tješi nego misle tebi glava služi samo za češljanje. Nema mnogo ljudi kojima sam ispričao ovu priču. A i oni koji su me saslušali nisu mogli a da se ne nasmiju grohotom i odmahnu glavom. Moj sin se sažalio pa mi je interaktom poslao petsto dolara da umanji gubitak. Osim toga vjerovatno je dodao te pare u kućni budžet da se stvar malo zataška i da ne pričam okolo. Ja evo odlučih da progovorim. I ne samo to – odlučih da ovaj tekst završim baš u predvečerje američkih izbora. Potreban mi je bio rok koji se ne može pomjeriti. Pa sam kao crtu za ovo priznanje postavio dogdjaj od istorijskog značaja, Rubikon dvadeset i prvog vijeka, gdje je introspekcija najmanje što se od poštenog svijeta može očekivati prije nego svojim glasanjem zakotrljaju točak istorije.

Telefon je zazvonio neobično rano. Sedam sati i dvadeset minuta. Pomislio sam da je neka izvanredna situacija na poslu i da ne mogu da odluče šta da rade bez mog odobrenja. Odgovorio sam izgovarajući svoje ime spreman da primim poruku. Sa olakšanjem sam shvatio da ne zovu sa posla, znači sve je u redu, danas radim od kuće i nisam planirao ići do kancelarije. Ustao sam da suprugu odvezem na posao i planirao da danas bude jedan od “lakših” dana u kalendaru.

Rekli su mi da zovu iz Royal Bank i to odjeljenja za bezbjednost. Objasnili su mi da je moja kreditna kartica bila korištena i da su uspjeli da detektuju dve transakcije koje su za njih bile sumnjive. Pitali su me kada sam zadnji put koristio karticu. Rekao sam da i moji sinovi imaju Viza kartice, mozda je rijec o tim drugim karticama. Spomenuli su da je na kartici moje ime. Znaci ja moram da vadim kestenje iz vatre. Pitali su me dali moja kartica završava sa brojevima 3603. Potvrdio sam.. Tražili su mi da im potvrdim brojeve moje debit kartice. Ljubazno sam zamolio da mi daju koji minut dok ne nadjem novčanik. Sad mi je baš to trebalo pomislio sam gledajući na sat i smišljajući u kojem od mnogih džepova bi mogao da bude moj novčanik. U brzini nisam ga našao iz prve, ali nekako sam ga iskopao iz zadnjeg džepa sivih pantalona koje sam prethodnog dana nosio.  Ženi sam slao značajne poglede i podizao obrve kao da objašnjavam da sam svjestan da kasnimo ali da su se u ovom trenutku ispriječile važnije stvari. Ipak , ovo sa karticama treba riješiti i ja sam osjetio kako iznenada neočekivani slijed dogadjaj dobija na znazi. Pojavila se u meni neka cudna energija pod kojom se rutina svakodnevnice topila poput voska. Na zahtjev da pročitam brojeve na kartici udahnuo sam duboko i poput vrijednog djaka naglasavao izgovor brojeva na engleskom sa značajnim pauzama. Te sam pauze osvajao ubjedjući sebe kako u ovom trenutku ništa nije važnije nego da se pomogne ovim ljudima iz bezbjednosti da povrate moj novac. 

Prvi operator me je prebacio do sljedećeg koji se predstavio kao Peter Wilson. Potvrdio je moju adresu i  adresu poslovnice u kojoj najčešće dolazim do obavljam bankovne poslove. Peter mi je skoro u povjerenju rekao kako odjel sigurnosti u banci vrši posmatranje aktivnosti upravo u toj poslovnici par stotina metera udaljenoj od moje kuće. Objasnio je da oni sumnjiče da su odatle procurile informacije koje su omogućili lopovima da potroše četiri stotine dolara ne E-bayu i hiljadu dvjesto dolara na Google kartice. Pitao me je dali sam ikada kupovao Google kartice. Odgovorio sam negativno. Znam li čemu služe. Nisam bio sasvim siguran. Služe da bi se kupile igrice i druge usluge koje Google prodaju i obično ih koriste mladji ljudi koji sve rade on line. Rekao je da su transakciju od 400.00 dolara uspjeli da povrate, ali da ovu sa Google karticama koja je po njegovim rijecima učinjena noć ranije u Kičineru nisu mogli da povrate i kako im je potrebno da im ja pomognem u razrješenju tog drugog slučaja. Objasnio mi je da bi ja trebao što prije otici do Rexall drugstora. Sutra u 11:30 prije podne, ce me u  već spomenutoj poslovnici, čekati Harry Peterson, specijalni istražitelj koji će mi saopštiti rezultate istrage. Za sad je važno, da što prije odem iz kuće kako bi akcija uspjela. Odgovorio sam kako mi treba najmanje dva sata prije nego se mogu javiti i  preuzeti zadatak. Dva sata? Možda će biti suviše kasno. Dao mi je rok do devet sati da mu se javim. 

Vozili smo se prema jezeru i moja žena je kasnila na posao. Saobraćaj nije bio tako strašan ali mnogo je ulica razrovano na putu od kuće do posla. Spomenuo sam film “Pad” (Falling Down) sa Michael Douglasom u kojem se u jednom danu bez jasnog povoda jedan obični čovjek pretvori u nasilnika koji postaje prijetnja za cijeli Los Angeles. Radnja počinje u trenutku kad zbog zastoja u saobraćaju, lik kojeg igra Douglas ostavlja auto na cesti i započinje niz akcija koje same po sebi su dio svakodnevnice i ne obraćamo pažnju na njih ali u jednom trenutku izazivaju reakciju sa dalekosežnim posljedicama. Čini mi se kako je moj dan danas počeo slično Douglasovom.

Jedno vrijeme sam radio u banci i sjećam se kako je moja menadžerka koristila lažno ime kada bi razgovarala sa strankama preko telefona. Komentarisao sam kako ovaj Peter Wilson ima suviše jak indijski naglasak. Onako u šali sam rekao mojoj saputnici koju je ovo nesvakidašnje jutro veoma zabrinulo – Ako je on Peter Wilson ja sam Kralj Petar. I onda smo nastavili govoriti o tome kako je danas kriminal na svakom koraku i kako su ti kriminalni elementi postali bezočni. Peter Wilson mi je rekao kako misli da su mi kompromitovali identitet i meni su se te riječi motale po glavi i mislio sam kako nije čudo da ovi zaposleni na internet bezbjednosti zaradjuu silne pare. Danas je to najvažnija linija odbrane.

Kasnili smo. Bilo je skoro devet kada sam ženu ostavio u školi kraj obale u kojoj radi. Vozio sam prema sjeveru kroz grad i polakao odustajao od prvobitnog plana da odem do drogerije relativno blizu naše kuće. Neću stići pomislio sam. Trebalo bi oni da mi budu zahvalni kad god da im se javim. Pokušao sam da napravim Google search svih Rexalla u gradu, ali mi nije polazilo za rukom dok vozim. Nisam želio da stanem i na taj način izgubim dragocjeno vrijeme. Bio sam željan akcije, da se što prije odazovem pozivu Petera Wilsona i završimo ovu priču. Paznju sam usresredio na mjesta pored kojih ću uskoro proći pokušavajući se prisjetiti gdje je najbliži Rexall. I onda skoro neočekivano na uglu ulica Spadina and College sinuo je Rexall kojeg sam trazio. Parkirao sam auto, platio parking i okrenuo broj na koji sam trebao da se javim. Odgovora nije bilo. Javio se kompjuter sa čudnom porukom u kojoj su bile riječi “text line”. Da li sam nazavao pravi broj, pomislio sam ili je sve to neka zavrzlama. Ubrzo zatim nazvala me je žena da mi kaže da možda nebi bilo loše da ja odem prvo do banke, pa onda da zovem. Ma ne rekao sam, misleći pri tom da je ovdje riječ o tajnoj akciji. Osjetio sam se kao dijete kojem bi da oduzmu igračku sa kojom se igra. Ne bi bilo pametno sada provaliti cijelu akciju u kojoj valja raskrinkati ove koji su poljulali moje povjerenje u instituciju kojoj u zadnjih dvadeset i pet godina povjeravam naš novac.

Zazvonio je telefon. Bio je to Peter Wilson. Gotovo sam se obradovao. Ukratko mi je izložio plan. Karticu koja je je suspendovana su privremeno reaktivirali. Trenutni limit je dve hiljade dolara i taj novac je iz budžeta specijalne istrage. Ja ću povrat novca dobiti sutra nakon razgovora sa Harijem Petersonom u poslovnici banke. Sada treba da kupim pet Google kartica po dvije stotine dolara. Upozorio me je da transakcija neće biti tako jednostavna jer postoji dosta prevara vezanih za kupovinu ovih kartica. Mnogi ne žele prodati kartice dok im se ne kaže razlog kupovine. Upozorio me je da ne spominjem istragu u koju sam uključen. Ako me pitaju treba da kažem da kupujem za moju djecu kao poklon. Treba da uzmem kartice u apoenima ne manjim od sto dolara a po mogućnosti be trebalo uzeti one po dvjesto. Te bi kako mi je rekao najbolje odgovarale istrazi koja je u toku. U skoku sam se nasao na ulazu u prodavnicu. Ušao sam tražeći Google kartice, ali me je prodavacica zaustavila na prvom koraku. Bez maske ne možete dalje. Bio sam suviše uzbudjen pa sam zaboravio na pandemiju. Vratio sam se maskom na licu. Nije bilo Google kartica u apoenima koje tražimo. Vratio sam se u auto. Džaba sam platio parking, pomislio sam. Nazvao sam Petera i rekao mu kako moram da idem dalje jer ovde nemaju apoene veće of trideset dolara. Ne, ne to ne dolazi u obzir rekao mi je Peter. Ma znam ja gdje ću da nadjem kartice koje tražimo, Javljam se za petnaestak minuta. 

Sutradan sam očekivao goste i namjerio sam kupiti ćevape. Znaci na putu do prodavnice moći ću da obavim zadatak. Eglinton i Baturst. Velika prodavnica, bogato opremljena. Na vratima me pitaju dali sam došao da se testiram za Covid. Ne, odgovorio sam. U sebi sam pomislio da sam došao da se testiram za nešto drugo, trebalo je testirati moju odlučnost da ne pokleknem pred sumnjičavim pogledom prodavačice pre koju sam bacio pet kartica sa nominacijama od 50-200 dolara. Pitala me je koliko želim novaca da stavim na kartice. Rekao sam dvije stotine na svaku. Pogledala me je u oči i rekla “znate li da ima dosta prevara sa ovim karticama”. Tražila mi je ličnu kartu. Spremno sam izvadio. Ipak, pozvala je menadžera. Menadžer me je pitao zašto kupujem ove kartice. Da poklonim djeci, spremno sam odgovorio. Moram da vas upozorim da ove kartice ne možete da vratite u prodavnicu. Ako odlučite da vratite moraćete da zovete direkciju ili Google direktno. Ništa vi ne brinite rekao sam izigravajući smirenost. Klimnuo je prodavačici i ona je na svaku od kartica stavila po dvije stotine dolara nakon što je sa Viize skinula hiljadu. Osjetio sam olakšanje – akcija je izvršena, istragu nisam spomenuo, kartice su mom džepu. Idem sad da kupim ćevape pa ću da se javim Peter-u. Nisam stigao do prodavnice, tek sto sam krenuo Eglintonom Peter je nazvao. Rekao sam mu da je operacija uspjela i da imam kartice. Zaustavite auto,rekao mi je. Ne mogu sada ovde je gradilište. Molim vas zaustavite auto što prije, trebaće nam jedno pet minuta da obavimo ovo što treba. Ispod mene je bila prokopana ulica, grade brzi tramvaj koji ide i pod zemlju i ja sam se baš našao u sred gradilišta . Skrenuo sam u prvu ulicu u koju se moglo skrenuti stao ispod znaka na kojem je pisalo zabranjeno parkiranje. Samo mi još treba da dobijem parking tiket pomislio sam. Odvezao sam se malo dalje na kraj ulice na kojoj i dalje nije bilo dozvoljeno parkiranje. Akciju je trebalo zavrsiti i valjda nisam takve srece da dobijem globu pomislio sam. Peter mi je davao instrukcije, kartice treba odvojiti od kartona i zatim ključem ili novčićem otkriti brojeve na poledjini. Dugi niz slova i brojeva poredanih u nizu od četiri grupe po četiri znaka trebalo je čitati. Čitao sam slova licitirajući pune riječi pored njih. “L” kao London , “L” kao London ponovio je Peter, “M” kao Moskva rekao sam, “M” kao majka uzvratio je Peter. I dok sam dalje lista brojeve i slove pomislio sam zašto on nece da ponovi Moskva, a hoće London. Trajalo je to šetanje po geografskim kartama i listanje imena koja počinju sa nekim od slova u nizu dobrih petnaestak minuta. Kada sam završio, Peter mi je dao sljedeći zadatak. Predložio mi je da u Petro Canada kupim kartice od po sto dolara do vrijednosti od hiljadu dolara. Ha , sjetio sam se da ima Petro Canada nedaleko od mjesta gdje sam namjeravao kupiti ćevape. Javiću se za desetak minuta, rekao sam mu i uputio sa ka raskrsnici Glencairn i Dufferin. 

Na benzinskoj pumpi nisu imali apoene veće od pedeset dolara. To je najlaksi način da se preduprijedi prevara pomislio sam. Vratio sam se u auto i telefon je zazvonio. Peter mi je rekao da na tri kartice sifre koje sam mu procitao nisu bile dobre. Trazio mi je da procitam karticu sto počinje sa slovom “K” kao Ken, čitao je kad je dosao do “M” je rekao “M” kao majka, ne rekao sam to je “N” kao New York. I tako smo našli šta treba ispraviti. Objasnio sam kako Petro Canada na kojoj se nalazim nema kartice od sto dolara. Probaj Shoppers Drug Mart, mada su oni veoma teški, možda ti neće prodati, tu u blziini imaš i Fortinos – probaj tamo. Ok rekao sam, a mislio sam kako mi prvo valja kupiti ćevape. U prodavnici “Balkan” na Dufferinu sam kupio ćevape i kiselu vodu. Okružen tom našom robom kao da sam se polako počeo vracati u realnost. Dok sam sa vlasnicom radnje razmjenio par riječi kao da mi se izmedju redova provukla sumnja u ovo što radim. Kad sam izasao iz radnje pomislio sam pa zar im nije dosta hiljadu dolara da otkriju te kriminalce.

Ipak otisao sam do Shoppers-a. Vidiš oni imaju ove krupnije apoene pomislio sam mada su bili gotovo skriveni izmedju brojnih poklon kartica koje su bile u ponudi. Izdvojio sam pet kartica i stavio na kasu. Za kasom je stajala mlada Filipinka za dve glave niza od mene. Pogledala me je i ptala dali vam je neko preko telefona rekao da kupite ove kartice. Rekao sam da jeste. Ja ne mogu da vam ih prodam – to je prevara. Nešto sam promucao i ostavio sam te kartice na kasi. Ako ova balavica zna da je prevara kako sam se je ovako mator tako nasukao. Sjeo sam u auto i krenuo u policijsku stanicu. Peter je nazvao. E sad sam ja lagao lazova. Rekao sam da vozim do sljedece pumpe jer mi u Shoppersu nisu htjeli prodati kartice. Kako ti nisu htjeli prodati kartice za tvoj sopstveni novac rekao je gotovo iznervirano. Pa nisu, javljam se čim stignem na sljedeću destinaciju rekao sam tražeći mjesto za parkiranje ispred stanice milicije. Mislio sam kako bi bilo dobro da mogu da ga držim na telefonu dok ne stignem do prvog policajca. Spustio je slušalicu. Izašao sam iz auta i pokušao da otvorim ulazna vrata policijske stanice. Vrata su bila zaključana. Na njima je pisalo kakao je zbog Covida rad sa strankama obustavljen do daljnjeg. Vratio sam se u auto i nazvao 911. Mislim da sam prevaren i da su mi ukrali hiljadu dolara rekao sam operatoru. Dali je vaš život u opasnosti? Ne. Onda zovite policiju za broj koji nije za hitne slučajeve. Taj broj sam imao na telefonu jer ga relativno često koristim sa posla. Objasnio sam šta mi se dogodilo dok sam se vozio prema onoj istoj poslovnici o kojoj mi je Peter Wilson govorio ovog jutra. Detektiv će vas pozvati za nekilko dana rekli su mi iz Policije. Trenutno imamo veliki broj poziva vezan za prevare preko telefona.

Stigao sam u banku i objasnio sam kako sam prevaren. Ubrzo sam saznao da necu moći da dobijem povrat novca i da u buduće pitam prije nego se upustim i bilo kakvu transakciju. Royal Bank ne praktikuje da traži od svojih klijenata da bilo šta plate iznad onog sto je već ugovorom predvidjeno. Nisam mogao da ovoj činovnici spomen Hari Petersona, specijalnog istražitelja. Ona o njemu ne zna ništa. Prerezala mi je karticu i narucila novu. Tražila mi je da promjenim sve lozinke za pristup bankovnom računu. Umjesto “ask” koristila je izvrnuto “aks” i ja sam pomislio kako i ona ima taj teški akcent i kako je teško čuti pravilan engleski medju bankovnim službenicima. Hari Petersa sam zamisljao kao Engleza ridje kose sa pirgavim nosem. Onaj ko zna sve, a u njega niko ne posumnja.

Tek što sam parkirao pred kućom ponovo se javio Peter Wilson. Pitao me je dali sam uspio da kupim kartice. Shvatio sam da se igra primakla kraju i da sam izgubio svoj ulog. Ostalo mi je da mu kazem da me je uhvatio na spavanju i da sam se upravo probudio. “Fuck you” rekao sam mu. Ti si običan prevarant. Ukrao si mi pare. Peter nije želio da izadje iz uloge. Gotovo sa indignacijom mi je rekao kao se ne radi o prevari nego o istrazi i kako ja imam svo pravo da mislim kako je riječ o prevari, ali on nema namjeru da me prevari. Nije spominjao sastanak u banci zakazan za sutra.

Ujutro sam se probudio i nije mi padalo na pamet da idem da tražim Harija Petersa. Bilo mi je drago da mogu da ugostim prijatelje i da pripremim dobar roštilj iako sam izgubio hiljadu dolara.

Vratio sam se sebi. Nisam želio da sa prijateljima pričam o ovome o čemu sada pišem. Dragi su mi, mada mi smeta što vjeruju teorijama zavjere. Ja sam na trenutak osjetio slast onih koji imaju osjećaj da raskrinkavaju one koji su upleteni u zavjere koje mijenjaju ovaj svijet na gore. Ah kako je bilo slatko misliti kako ce Hari Peterson uhvatiti te ljude na položaju u Royal bank koji su prekršili zakon diskrecije i otkrili moje privatne podatke. Poslije sam shvatio da sam bio pod utiskom prve predsjedničke debate koju sam gledao noć prije tog važnog telefonskog poziva u ranim jutarnjim časovima. Te večeri sam bio duboko potresen, jer sam shvatio da su sve norme kulturnog javnog nastupa pogažene. “Svijet je ispao iz zgloba” mislio sam i na trenutak sam se našao s onu drugu stranu svijeta koji poznajem. Prestao sam da vjerujem u ono što je očigledno i normalno i tragao sam po nagovoru za onim što je u meni izazivalo sumnju. Imperativ popravljanja situacije pod svaku cijenu me je hipnotizirao i ja sam postao poslušni vojnik konspiracije u razotkrivanju opasnih kriminalaca za koje smo do sada vjerovali da su samo bankovini službenici.

Policija me je nazvala dve nedelje kasnije. Dao sam im broje telefona Petera Wilsona i brojeve kartica. Detektiv mi je rekao da je iste sedmice kada sam ja ostao bez hiljadu dolara jedna bakica izgubila kompletnu uštedjevinu od sedamdeset hiljada dolara. Internet je poput okena na kojem gospodare gusari pomislio sam.Završavam ovaj tekst mada bi se tu moglo jos ponesto reći. Mislim o onima koji sutra izlaze na glasanje. Još vise me brinu oni koji stoje i pažljivo motre hoće li bit prevare. Čini mi se da znam kako se osjećaju i bojim se da će za to da plate mnogo veću cijenu od hiljadu dolata koje sam izgubio.

Toronto, Novembar 2020.